Mirni ljudi

Socijalna drama s elementima melodrame Takva su pravila scenarista i redatelja Ognjena Sviličića prvi je hrvatski film nakon punih petnaest godina prikazan u sklopu venecijanskog festivala, na kojem je prethodno u sekciji Filmovi današnjice 1999. prikazana Crvena prašina Zrinka Ogreste. Već sama ta činjenica petom Sviličićevu kinofilmu jamči uspjeh i otvara vrata drugih uglednih festivala te je potvrda ispravne redateljeve odluke da odustane od prikazivanja filma na ljetošnjoj Puli. Film je uvršten u sekciju Horizonti, koja služi kao svojevrsni poligon za predstavljanje zanimljivih novih redatelja i trendova, a u okrilju koje su među ostalim prikazivana i djela Guillerma Arriage Jordána, Lukasa Moodyssona, Michaela Glawoggera, Manoela de Oliveire i drugih čuvenih europskih i svjetskih filmaša, a koju je ove godine otvorio glasoviti Mohsen Makhmalbaf filmom Predsjednik. I u novom se djelu, koje je u nekim segmentima i njegov najzreliji odnosno najmanje problematičan film, Sviličić bavi jednom od svojih omiljenih tema, sudbinama jednostavnih i pomalo grubih, ali poštenih i plemenitih ljudi iz provincije (ili „provincije“) u Zagrebu, ovdje supružnika podrijetlom iz Bosne čiju mirnu svakodnevicu sa sinom tinejdžerom u sugeriranom novozagrebačkom naselju Utrina (lokacije su kombinirane dominantno s onima u četvrti Kruge) poremeti, a ubrzo i posve razori suočenje s okrutnim, iracionalnim i bezrazložnim noćnim premlaćivanjem mladića koje će dovesti do tragedije.

Jasna Žalica u filmu Takva su pravila

Iracionalno nasilje

U uvodnoj sekvenci, koja započinje kadrom totala u kojem promatramo sivu novozagrebačku aveniju koju dijeli tramvajska pruga i na kojoj u rano jutro iz prvih tramvaja izlaze malobrojni putnici, kadrom koji će autor varirati i pred sam kraj, tinejdžera za kojega ćemo nešto kasnije doznati da se zove Tomica Jozić (Hrvoje Vladisavljević) pratimo u povratku s naizgled još jednog običnog izlaska u grad. Dok on pazi da se tiho i nezapažen uvuče u svoju sobu, njegovi brižni roditelji, otac Ivo (Emir Hadžihafizbegović) i majka Maja (Jasna Žalica), upravo ustaju i pripremaju se za odlazak na posao – Ivo je vozač ZET-ova autobusa koji s mješavinom čuđenja, razočaranosti i rezigniranosti promatra obijesne sinove vršnjake koje često prevozi – i uz klasična gunđanja o Tomičinu kasnom povratku započinju još jedan čini se običan dan koji će završiti sjedenjem pred televizorom i s grickalicama na stolu.

Iz svakoga kadra u kojima ih promatramo jasno je da su Ivo i Maja obični, svakodnevni i „mirni ljudi“ (kako je glasio i radni naslov filma), osobe koje se stoički nose sa životnom rutinom u trošnom stanu koji s donekle iznimkom nešto modernije uređene Tomičine sobe interijerom i općenito scenografski jasno asocira na osamdesete godine prošlog stoljeća, i u kojem je mnogo toga dotrajalo i disfunkcionalno, od štednjaka koji se često kvari do kvake na vratima dnevnog boravka koja ispadne u najnezgodnijem trenutku, dok se Ivo trudi ne probuditi od brige i umora usnulu Maju. Ti mirni ljudi su oni koje inače ne zapažamo, kao što netko drugi sličan njima ne primjećuje ni nas, a koji se sa svakodnevnim nevoljama nose najbolje što znaju i umiju, dobrano fatalistički i s povjerenjem u sustav, znajući da osobno ne mogu ništa promijeniti jer jednostavno „takva su pravila“. Naslov filma je replika koju će Ivo hinjeno utješnim, a zapravo očajnim i beznadnim glasom uputiti Maji u bolnici, nakon nekoliko gotovo isključivo kratkih i vrlo službenih, suhih i administrativnih razgovora s liječnikom i sestrama koji će zbrinuti Tomicu, a koji je u bolnicu dospio nakon što se iz roditeljima nepoznatih razloga onesvijestio u svojoj sobi. Mladića je tijekom noćnog izlaska žestoko premlatio njegov vršnjak, agresivan momak za kojega ćemo naknadno saznati da mu je prezime Matić, a koji je Tomici u konačnici kobne ozljede nanio jer mu ovaj nije želio dati nekoliko kuna za kupnju bureka. Razlozi za nasilne ispade su banalni, neracionalni i impulzivni, i svatko od nas u svakom trenu može postati njihovom metom. Kad uskoro stupe u kontakt sa sinovom djevojkom Teom (Karla Brbić), likom koji nažalost poslije, nakon Tomičine smrti, biva posve zaboravljen, Ivo i Maja doznat će da je netko iz mladićeva društva mobitelom snimio sam čin premlaćivanja. Dok na Teinu mobitelu gledaju snimak koji im ona odluči poslati, u razgovoru djevojke i Ive opet su zamjetne problematične naznake svojevrsnoga civilizacijskog jaza koji Sviličić čini se konstantno vidi i eksploatira u oslikavanju odnosa „Bosanaca“ i Zagreba.

Osveta kao ventil

Nakon što se u Arminu također Emir Hadžihafizbegović čudio i divio atlasu svijeta koji je sinu za 29,90 kn kupio u zagrebačkom kiosku, sugerirajući da takvo nešto – što se kod „nas“ na svakom uglu prodaje za sitan novac – kod „njih“ nikad nije vidio, te nakon što se isti glumac u Sviličićevu scenariju za Schmidtove Metastaze s oduševljenjem, ali i karikaturalnim odmakom, divio Zagrebu kao simbolu modernosti, razvijenosti, urbanosti i europejstva (bez obzira kako ga shvaćao), Hadžihafizbegović u liku Ive ovdje baš dobro ne razumije funkcioniranje mobitela, pa kad mu Tea pošalje snimak Tomičina premlaćivanja, on ju upita „to će mi stići?“, na što mu ona objasni da snimak „najprije odlazi gore do satelita, a onda se vraća na Zemlju“.

U dramaturški, narativno i izvedbeno minimalističkom, od bilo kakvih suvišaka očišćenu te na bitno svedenu filmu, koji traje svega 74 minute, autor se dotiče mnogih stvari, od spomenutog iracionalnog i patološkog nasilja među tinejdžerima, preko Ivina i Majina čuđenja i nerazumijevanja zašto je netko snimio premlaćivanje njihova sina i zašto bi netko to uopće želio snimiti, a u čemu se ogleda ne samo mladenačka fascinacija nasiljem nego i potrebom njegova bilježenja, do pokušaja nošenja „običnih“ i „malih“ ljudi s tragedijom koja im se događa te s tim povezanom moralnom dimenzijom. Ti ljudi vjeruju u sustav i njegove institucije poput policije i zdravstva, oni su se sustavu prilagodili i kao da izvan njegovih granica ne znaju ni razmišljati, makar podsvjesno drže da je sustav uvijek tu i da im pruža zaštitu, a kad ih on iznevjeri i nanese im nepojmljivu bol, s tim se suočavaju zatečeni, nespremni, nijemi i u nevjerici da je ono što im se zbiva stvarno i da je njihova nesreća tako birokratizirana. Odlična je scena u kojoj medicinski brat ili bolnički patolog (Nikša Butijer) Ivu i Maju suho, brzim i odsječnim rečenicama i s namjerom da sve što prije bude obavljeno, obavijesti da je Tomica umro i da moraju uz potpisanu potvrdu preuzeti njegovo tijelo. Nekoliko minuta prije oni su sina posjetili u sobi, bio je spojen na aparate i izgledao živ, pa ne mogu prihvatiti da su ga zapravo već vidjeli mrtva jer aparati prema pravilima moraju raditi sat vremena nakon pacijentove smrti. Činjenica da im je sin preminuo kao da uopće ne dopire do njih, Ivo sa zakašnjenjem pita „naš sin je što?“, da bi poslije na svaki način pokušavao ostati staložen i biti oslonac Maji. No u filmu okvirno nadahnutu slučajem Luke Ritza, 18-godišnjeg Zagrepčanina koji je u lipnju 2008. preminuo od posljedica huliganskoga grupnog premlaćivanja, mirni će čovjek Ivo makar privremen i kratkotrajan ventil za nošenje s tragedijom pronaći u osveti Matiću, mladiću koji je skrivio Tomičinu smrt. U toj će osveti Ivo doznati Matićev identitet i koju školu pohađa, slijediti ga na putu kući, premlatiti i nanijeti mu teške ozljede slične onima njegova sina, ali se ipak u ključnom trenutku zaustavio u nakani da momka batinama ubije. I kad to škrtim riječima i kao da ne želi po povratku u stan govori Maji, oboje osjete određeno olakšanje, i zbog sama čina osvete, ali i zbog Ivina suzdržavanja od oduzimanja života.

Sviličićeva je režija mirna, sigurna i vrlo atmosferična s osloncem na rumunjski novi val. Socijalni kontekst i drama koja raste uvjerljivi su i stvarnosni, a izvedbenom minimalizmu i realističnosti kao i tjeskobnom ugođaju cjeline sjajno pridonosi rad snimateljice Crystel Fournier, stalne suradnice darovite francuske redateljice Céline Sciamma (Ljiljani, Girlhood). Valja se nadati da će na valu međunarodnog uspjeha Takva su pravila i u domaćoj distribuciji ostvariti pristojne rezultate.